Stvarna lepota je u malom

7302632986_d537bcccc9_kU vremenu opsjednutosti veličinom, živimo u iluziji da je veće bolje. Naginjemo vjerovanju kako trebamo velike farme, velike brane, velike korporacije kako bismo zadovoljili naše potrebe za hranom i vodom. Divovske korporacije u stalnom su rastu pa trenutno samo pet njih kontrolira svjetsku opskrbu sjemenom, hranom i vodom. Među njima su Monsanto, Cargill, Nestle, Suez i Wal-Mart. Mi pretpostavljamo da se farme moraju povećavati radi sigurnosti hrane.

Ali u stvarnosti je “malo veliko” – ekološki, ekonomski i politički. Budućnost sigurnosti hrane u Indiji i širom svijeta leži u zaštiti i promociji malih poljoprivrednika.

Na ekološkoj razini, znamo da u sićušnoj sjemenki leži potencijal za proizvodnju tisuća i milijuna sjemenki. I u svakoj od tih sjemenki leži potencijal za još tisuću i milijun takvih sjemenki. To je obilje. Dok mali poljoprivrednik sije, on moli: “Neka ovo sjeme nikad ne presuši”.

Ali, kada sjeme patentiraju ili biološki unište divovske korporacije, ono se ne može dalje razmnožavati ili reproducirati. Ono proizvodi nula novih sjemenki. Čini se da je moto: “Neka se ovo sjeme iscrpi kako se naša dobit nikad ne bi iscrpila.”

Male bioraznolike farme proizvode više od velikih farmi. U stvari, proizvodnja i prihod mogu se udvostručiti očuvanjem sjemena i intenziviranjem bioraznolikosti. Činjenica da je malo veliko u poljoprivredi je poznata cijelo vrijeme, ali veliki su svejedno povlašteni u ime sigurnosti hrane.

Bivši indijski premijer Charan Singh, koji je bio poljoprivredni ekonomist, rekao je da su male farme produktivnije od velikih farmi. “Kako je poljoprivreda živući proces, u praksi se u datim uvjetima prinosi po hektaru smanjuju što se više veličina farme povećava (drugim riječima, kada se primjena ljudskog rada i nadzora po hektaru smanjuje). Navedeni rezultati su vrlo blizu univerzalnima: proizvodnja po hektaru u odnosu na ulaganje veća je na malim farmama nego na velikim farmama, Dakle, ako prenapučena zemlja kojoj nedostaje kapitala poput Indije ima izbor između jedne farme od sto rala i četrdeset farmi od 2,5 rala, trošak za nacionalno gospodarstvo će biti manji ako se država odluči za male farme.”

Male farme proizvode više hrane nego velike industrijske farme, jer mali seljaci više njege ulažu u tlo, biljke i životinje što intenzivira biološku raznolikost, a ne vanjski kemijski unosi. Kako se farme povećavaju u veličini, one zamjenjuju ljudski rad s fosilnim gorivima za poljoprivredne strojeve i otrovne kemikalije. Brižan rad poljoprivrednika zamjenjuju grube i nenjegujuće tehnologije. Dakle, proizvodnja hrane po hektaru se smanjuje.

Unatoč svemu, socijalna i ekološka katastrofa uobličuje se u “mit o više”. Ovaj se mit prodaje u svijetu kao rješenje za glad. Trik je u tome da se ne mjeri ukupna proizvodnja farmi, nego samo “prinos” od monokulturne robe. U suštini, produktivnošću se manipulira na dva načina kako bi se stvorila slika velikih gospodarstava kao produktivnijih.

Prvo, jedina ulazna varijabla koja se uzima u obzir je rad, a kemikalije, zemlja, voda i fosilna goriva se ne računaju. Tako lažna računica pokazuje da se produktivnost povećava što se više malih poljoprivrednika i obiteljskih poljoprivrednika raseljava i zamjenjuje kemikalijama i strojevima. Kada se uzmu u obzir prirodni resursi, industrijska je poljoprivreda, zapravo, neučinkovita poljoprivreda, koja koristi deset kalorija ulaznih troškova kako bi proizvela jednu kaloriju hrane.

Prema UN-ovoj Organizaciji za hranu i poljoprivredu, unatoč svim poticajima koje dobivaju velike farme, unatoč svim politikama koje promoviraju industrijsku poljoprivredu, 72 posto hrane danas još uvijek proizvedu male farme.

Ako tome dodamo privatne vrtove i urbane poljoprivrednike, većina hrane koju ljudi pojedu je proizvod malih poljoprivrednika. Ono što raste na velikim farmama nije hrana, to je roba. Samo deset posto kukuruza i soje koji preuzimaju svjetsku poljoprivredu, se pojede. Devedeset posto pogoni automobile kao biogorivo ili odlazi na prehranu životinja na industrijskim farmama. Male farme hrane svijet. Velike farme šire zagađenje i glad.

Izvještaj UNCTAD-a (Konferencija UN-a o trgovini i razvoju) o trgovini i okolišu za 2013. navodi kako metode monokulturne i industrijske poljoprivrede ne pružaju dovoljno dostupnu hranu tamo gdje je potrebno, dok istovremeno uzrokuju rastuću i neodrživu okolišnu štetu.

Izvještaj Međunarodne organizacije rada – “Na putu prema održivom razvoju: Prilike za pristojan rad i socijalnu uključenost u zelenoj ekonomiji” – pokazuje kako je mala poljoprivreda rješenje za ekološku krizu, krizu hrane i krizu rada i zaposlenosti. Izvještaj donosi primjere kako male farme u Africi povećavaju proizvodnju hrane kroz organsku poljoprivredu.

U projektu koji je uključivao tisuću poljoprivrednika u južnoj Nyanzi u Keniji, koji kultiviraju po dva hektara u prosjeku, urod se povećao za dvije do četiri tone nakon prelaska na organsku poljoprivredu. U drugom slučaju, prihodi od 30 tisuća malih posjednika u Thiki u Keniji porasli su pedeset posto u tri godine.

Međunarodna procjena poljoprivrednog znanja, znanosti, tehnologije za razvoj Svjetske banke je također potvrdila da su male organske farme učinkovitije rješenje za glad u svijetu nego Zelena revolucija ili genetski inžinjering.

Živuće ekonomije malog trebaju se udružiti sa živućom demokracijom malog kako bi stvorili mir i harmoniju, obilje i dobrobit.

Gandhi je na veličinu Britanskog carstva odgovorio pokretanjem vretena. Kako je rekao, “Sve što milijuni mogu učiniti zajedno biva napojeno jedinstvenom moći… Vreteno kao takvo je beživotno, ali kada u njega uložim simbolizam, postaje za mene živuća stvar.”

Sjeme je maleno, ali u sebi krije moć života i sloboda. Svatko od nas može biti čuvar sjemena i uzgajivač hrane. Rumijevim riječima…

..u ovu zemlju
u ovu zemlju
na ovo neokaljano polje
nećemo saditi nikakvo sjeme
osim suosjećanja
osim ljubavi
Vandana Shiva
Tekst je prvobitno objavljen na portalu H-ALTER