“Političko veganstvo”: društvene i ekološke posledice napuštanja hrane životinjskog porekla

7758739748_5c67dd5a2b_kNakon što su nadležne inspekcije počele javno objavljivati podatke o kvaliteti mesa koje se prodaje u trgovačkim lancima, potrošnja mesa u Hrvatskoj naglo je pala za 30%. Odbijanje konzumacije proizvoda životinjskog porijekla iz etičkih, zdravstvenih, kulturnih ili političkih razloga nije novost, no nudi li veganstvo i neka moguća rješenja za najakutnije društvene probleme?

U posljednje vrijeme medijski prostor u Hrvatskoj okupirale su priče o povlačenju prehrambenih proizvoda životinjskog porijekla s polica zbog zdravstvene neispravnosti, odnosno zbog prisutnosti patogena u njoj. U takvoj situaciji, Jutarnji list je u svojoj lifestyle rubrici prošlog tjedna objavio članak u kojem sugerira čitateljima da bi zbog brojnih pozitivnih promjena koje time nastaju trebali razmisliti o izbacivanju mesa iz svoje prehrane. Štoviše, Jutarnji ne ostaje na tome nego navodi, doduše sramežljivo, veganstvo kao režim prehrane s najpovoljnijim posljedicama po čovjeka. Nažalost, o problemu zdravstvene ispravnosti hrane životinjskog porijekla počelo se govoriti tek nakon što je infekcije salmonelom iz zaraženih kokošjih jaja preminuo petogodišnjak sredinom oktobra, iako se o problemima s uvoznom hranom životinjskog porijekla zna već dulje vremena. Primjerice, prije gotovo sedam godina u intervjuu za Zarez jedan mi je poljoprivredni proizvođač govorio o tome kako je jedan od razloga ugroženosti malih i srednjih poljoprivrednih proizvođača u Hrvatskoj uvoz hrane – bila životinjskog ili biljnog porijekla – sumnjive kvalitete iz drugih evropskih, ali i prekooceanskih zemalja.

U međuvremenu, političko veganstvo ušlo je u javni diskurs i kada je udruga Prijatelji životinja objavila svoje komentare na prijedlog uvođenja “poreza na pse”. Njihovi prijedlozi na liniji su onoga što je ta udruga, ali i brojne udruge za zaštitu životinja koje djeluju na lokalnoj razini, zagovarala dugi niz godina u sklopu borbe za zabranu prakse usmrćivanja napuštenih životinja u skloništima. Utoliko, njihovi su se prijedlozi kretali prema poreznom opterećivanju uzgajivača i kupaca pasa iz uzgoja, nasuprot rasterećenju onih vlasnika pasa čije prakse pridonose smanjenju problema napuštanja životinja – dakle, za one koji su psa udomili iz nekog od skloništa te one koji su svoje pse sterilizirali ili kastrirali.

Osim dvaju nabrojanih marginalnih pojavljivanja veganstva i veganske politike u hrvatskoj javnosti, oni su prisutni godinama i u vidu različitih prosvjednih akcija – najčešće takvih koje šokiranjem prolaznika pokušavaju ukazati na užasan položaj bilo napuštenih životinja, bilo životinja u mesnoj industriji ili onih koje trpe različite oblike zlostavljanja. Unatoč tome, veganske ideje i prakse teško da možemo označiti široko prihvaćenima pa čak i utjecajnima na različite artikulacije kritike kapitalizma ili na artikulacije alternativa kapitalizmu. Štoviše, moglo bi se čak reći i da je ljevica indiferentna prema veganstvu, kao i to da je veganstvo indiferentno prema ljevici. Međutim, to ne mora značiti da postoje kontradikcije koje bi sprečavale lijevo-vegansku suradnju, ali niti to da trenutačno ne postoje prepreke toj suradnji.

Slijepe pjege

Kada govorimo o preprekama suradnji, sa strane ljevice koja baštini marksističku tradiciju kritike političke ekonomije riječ je o “sljepoći” na one oblike “eksploatacije” koji se odvijaju izvan radnog odnosa. Vratimo li se samo nekoliko desetljeća unazad, ista je prepreka stajala pred suradnjom ljevice s feminističkim pokretom. Tako, primjerice, Nicole Cox i Silvia Federici u seminalnom tekstu Counter-Planning from the Kitchen grade svoju perspektivu na kritici marksističke ljevice zbog neprepoznavanja onog rada koji nije rad za nadnicu – u njihovom slučaju, neplaćenog kućanskog rada. Ilustrativno je i to da Marx rad definira kao proces “između čovjeka i prirode”, pri čemu je ljudski rad uvijek prethodno isplaniran dok životinja radi samo ono što je njezinoj vrsti prirodno, kao kad pauk plete mrežu ili pčela kad gradi saće. S obzirom na to, ne čudi da marksistička ljevica u svome fokusu nema iskorištavanje životinja u kapitalističkoj prehrambenoj industriji.

Nasuprot tome, veganstvo se politički najčešće konstituira u obranu “životinjskih prava”, koja su, kao i ljudska prava, idealistička konstrukcija koja počiva na ideji da nekoj vrsti neka prava pripadaju “po prirodi” i time implicitno negira da su sva prava koja imamo izborena političkim borbama. Nadalje, prepreku suradnji s drugim progresivnim akterima možemo naći i u samorazumijevanju veganstva kao etičke pozicije, što znači da apelira na pojedinčevu svijest koju prepoznaje kao glavni pokretač praksi svakodnevnog života. Uslijed toga, veganskoj perspektivi često nedostaje šira društvena perspektiva, kao i razumijevanje ograničenja apeliranja na individualne promjene životnog stila ili etička preobraćenja. Osim što pred suradnjom vegana i ljevičara postoje navedene prepreke inherentne objema pozicijama, postoje i vanjske prepreke sredstvima dominantne ideologije. Primjerice, praksa ishrane zasnovane na namirnicama životinjskog porijekla oblikovana je specističkim nasljeđem tradicionalne kulture, a onda je njezina diskurzivna naturalizacija dodatno pospješena industrijskom proizvodnjom hrane i njezinom tržišnom distribucijom.

S druge strane, snažna retradicionalizacija u postsocijalističkom periodu bila je jedan od potpornih stupova restauracije kapitalizma evocirajući, također iz registra tradicijske kulture, klasne, rodne i druge razlike kao prirodno stanje. Opozicijski diskursi u takvom se sklopu ili utišavaju ili ridikuliziraju pa se lijeve pozicije označavaju kao infantilni idealizam ili utopijsko snatrenje, dok se veganstvo uglavnom svodi na lifestyle ili čak na neku vrstu detoksikacijske dijete. Izloženost opisanoj vrsti depolitizacije u javnom diskursu i veganstvo i ljevicu izoliralo je iz javnosti u niše u kojima su osuđeni na komunikaciju samo s onima koji su već senzibilizirani za njihov rad. Dakle, isključeni su iz diskursa kao realne alternative kapitalističkoj eksploataciji na makrorazini te okrutnim i ekološki neodrživim praksama na razini svakodnevnog života. Tako vegani organiziraju no kill skloništa za napuštene životinje, a ljevičari neprofitne medije ili rade sa sindikatima. Iako se te pozicije doimaju vrlo ograničavajućima, neporecivo je da postoji potencijal da se iz njih izađe.

Više od lifestylea

Taj potencijal može se u posljednje vrijeme naći u zelenim politikama, sve kritičnijima prema kapitalističkom načinu proizvodnje i njegovim negativnim posljedicama – više ne samo po prirodu nego i po društvo. U intervjuu navedenom na početku članka sugovornik mi je naglasio i to da je industrijska proizvodnja hrane životinjskog porijekla ekološki neodrživa, navodeći primjere zagađenja zemlje i tla, kako u Slavoniji tako i u razvijenim evropskim zemljama. Studija Livestock’s Long Shadow pokazuje da uzgoj životinja za hranu zauzima 70% poljoprivrednih površina i 30% kopnene površine Zemlje, nadalje da proizvodi 18% ljudske proizvodnje stakleničkih plinova – čime nadmašuje čak i saobraćaj – te da je najveći industrijski zagađivač vode i da njezina ekspanzija – u prvom redu uništavanjem staništa – doprinosi smanjenju bioraznolikosti. No još je šokantniji podatak da industrija hrane troši više proteina pogodnih za ljudsku ishranu nego što ih proizvodi. S druge strane, uzgoj životinja za hranu u privatnim domaćinstvima, navodi ista studija, indikator je siromaštva u nerazvijenim zemljama.

Riječ je o zemljama globalnog Juga koje se u zelenom diskursu naziva ekološkim kreditorima, što znači da je njihov ekološki otisak manji od biokapaciteta kojima te zemlje raspolažu. U tim je zemljama na uzgoj životinja za hranu prisiljeno ono stanovništvo koje nije imalo druge opcije osiguravanja svoje biološke reprodukcije. Daljnja se deprivilegiranost tog stanovništva očituje i u tome što zbog manjka kapitala u svim vidovima nemaju na raspolaganju infrastrukturnu zaštitu od posljedica klimatskih promjena. Time naizgled dolazimo do paradoksa da bi zarad ekološke održivosti na planu prehrane iz etičkih razloga siromašno stanovništvo trebalo odustati od uzgoja jedine hrane koju zna i može uzgojiti pa, posljedično, i do potvrde predrasude da je veganstvo samo lifestyle za one koji si ga mogu priuštiti.

Međutim, politika veganstva tu raspolaže praktičnim resursom tradicionalne ljevice – solidarnošću. Naime, za rijetko koje organizacije u našem postsocijalističkom svijetu može se reći da imaju tradiciju solidarnosti kakvu imaju veganske organizacije koje je prakticiraju prekoračujući granice svoje biološke vrste i uvodeći empatiju kao vrhunsku političku vrednotu. Hoće li se biti produktivan, okvir za integraciju nudi lijevo-zelena perspektiva odrasta kombinirajući strukturalnu perspektivu i “utopijski subverzivne” vrednote kao što su konvivijalnost, buen vivir i skrb.1 Inzistiranje na zaustavljanju ekonomskog rasta i promjeni društvenog metabolizma promjenom ekonomskog fokusa s produktivnosti na reproduktivnost pogađa i pitanja političke ekonomije i pitanja etike te angažira akumulirane kapitale bili oni teorijska znanja, emocionalna investiranost ili tradicija solidarnosti. Stvar je samo u tome da se na organizacijskoj razini stvore preduvjeti za njihovo ujedinjavanje. Jedan od načina na koji je to moguće jest da se uzgoj životinja za hranu počne promatrati i kao etički i kao ekološki i kao klasni problem. Pritom, međutim, ne smijemo izgubiti iz vida činjenicu da prestanak uzgoja životinja za hranu nije i ne može biti panaceja niti za etičke niti za ekološke niti za klasne probleme bilo kapitalističkog načina proizvodnje bilo tržišne distribucije hrane.

Luka Matić

Prevedeni tekst je preuzet sa portala Bilten

Fotografija: Lisa Morrow