Izumiranje vrsta: kapital protiv života na planeti

29698028158_6ccc3f5036_kUjenjene nacije objavile su izveštaj o izumiranju vrsta u kojem upozoravaju na niz frapantnih statistika i primera da će klimatske promene uzrokovane ljudskom delatnošću utiecati na barem 3,2 milijardi ljudi.

Nekako s proljeća, redovno posljednjih godina, pojavi se novo alarmantno izvješće koje dramatično upozorava na dobro utvrđenu činjenicu da je započelo 6. izumiranje vrsta. Prošle godine tako je izišla novinarima i javnosti poprilično apstraktna vijest da su se globalne populacije svih životinjskih vrsta prepolovile. Vijest je javnosti bila toliko nevjerojatna da se nakon prvog krivog kopi pejsta, mejnstrimom informacija prenijela u inačici da je izumrlo 50 posto vrsta. Naravno, tako neuvjerljiva, ostala je lebdjeti između informacije i dezinformacije, između vijesti i fake newsa. Ujedinjeni narodi izdali su upravo još jedno izvješće o izumiranju vrsta u kojem upozoravaju na niz frapantnih statistika i primjera da će klimatske promjene uzrokovane ljudskom djelatnošću utjecati na barem 3,2 milijardi ljudi. Pritom svatko s imalo savjesti može zaplakati nad bilo kojim od podataka, neovisno o tome preferirali opstanak ljudske ili životinjskih vrsta. Statistike možete čitati na engleskom i hrvatskom stoga ih ovdje nećemo ponovno isticati. Umjesto toga, posvetit ćemo se ukratko potencijalnim rješenjima i problemima koji stoje na putu ublažavanju klimatskih promjena.

Da bi se ublažilo klimatske promjene ne treba izazivati grižnju savjesti ljudima koji se npr. vole tuširati 10 minuta umjesto 5 minuta, jer problem nije u količini potrošene vode, nego u načinu upravljanja vodnim resursima. U Europi najbolji primjer proturječja između diskursa i implementiranih politika je najrazvijenija europska zemlja – Njemačka. Dok ova lokomotiva europske ekonomije već godinama docira ostatak Europe po pitanju zelenih politika, sveobuhvatniji pogled na klimatske napore Njemačke otkriva da svaka akcija u smjeru zelenih politika za sobom povlači protureakciju koja njemačkim korporacijama osigurava još veće profite u kontekstu tradicionalnih industrija. Nitko kao Njemačka ne upozorava europsku javnost na zagađenja poljskih termoelektrana, pri čemu se ignorira činjenica da je prva na listi najgorih europskih termoelektrana upravo jedna Njemačka, isto se važi kad se radi o prigovorima usmjerenima prema Balkanu.

Njemačke kontradikcije

Drugi primjer je svakako odnos prema Rusiji, posebno kad se radi o trgovini plinom. Dok je Južni tok sabotiran u vrijeme uvođenja sankcija Rusiji zbog toga što je tobože kapacitet cjevovoda trebao u potpunosti pripadati Rusima, što narušava tržišnu utakmicu, Njemačkoj nipošto nije bilo sporno kopanje Sjevernog toka 2 koji bi tu zemlju učinio apsolutno najvećom tranzitnom zemljom za isključivo ruski plin.

Treća kontradikcija ona je s uvozom solarnih panela iz Kine i antidampinških cijena. Dok je zajedničkim snagama ostatak europskih proizvođača solara svim silama godinama upozoravao EU da antidampinške cijene štete razvoju ovog resora u Europi, ova državna intervencija u tržišnu utakmicu bila je Uniji potpuno prihvatljiva jer je štitila jednog, najvećeg, naravno, njemačkog proizvođača.

Četvrto proturječje upravo se razvija ovih dana a radi se o porezu na ugljik, odnosno na emisije stakleničkih plinova. Logično je da će najindustrijaliziranija zemlja u Europi morati plaćati najveći porez na zagađenje. Ipak, niti industrijalci u Njemačkoj nisu svi na istoj strani. Dok se samostalne korporacije koje nisu povezane s najvećim njemačkim strankama zalažu za uvođenje realnog poreza na ugljik – dakle onakvoga koji uračunava tzv. realnu klimatsku cijenu, koji uključuje i cijenu socijalne reprodukcije i naknade za buduće godišnje klimatske štete, kako piše njemački Euractiv, korporacije povezane s najvećim njemačkim strankama dakako zalažu se za minimalni oblik poreza koji bi najviše zaštitio njihove profite. Takav porez ujedno zahtijeva državne olakšice, zadržavanje iste cijene energenata i drugo. Jer, upozoravaju te korporacije, manje intenzivne industrije moći će svoja središta prebaciti u druge zemlje i tamo i dalje zagađivati, dok će njemačka teška industrija morati ostati u toj zemlji, plaćati užasno visoke poreze i još veću – realnu – cijenu energenata. No, lobisti koji su osmislili ovu argumentaciju nadaju se kako nitko neće shvatiti da ovaj scenarij – iako dobro uhodan među europskim firmama – više nije moguć jer nijedna zemlja, čak ni afričke koje su to dosad tolerirale, više neće moći pristati na te uvjete.

Kapitalizam kakav postoji dotrajao je, lobisti su potrošili argumente. Jasno je to primjerice i srednjoškolskim prosvjednicima (protiv kojih se, kao što smo i predvidjeli, počeo mijenjati diskurs, jer realno, predugo već ustraju u borbi protiv kapitalizma. Sada stoga čujemo kako se srednjoškolci bore za pravu stvar, ali krivim riječima) i najsiromašnijim zemljama, no kapital se i dalje ne predaje. Borba je gotova, svi smo izgubili, premda se nismo niti borili, ali predstavnici kapitala i dalje autistično (ili psihopatski?) i samouvjereno vode svoju borbu protiv planeta. Usprkos svim lijepim riječima i željama te imidž kampanjama, jedini put u opstanak je uvođenje realne klimatske cijene poreza na ugljik.

Andrea Milat

Fotografija: henskechristine

Tekst je orginalno objavljen na regionalnom portalu Bilten