Permakultura i odrast: dva pokreta za sistemsku promenu

DSC_0221

Odrast i permakultura su dva bliska pokret koja zahtevaju održivi svet, uprkos bliskosti ova dva pokreta saradnja ponekad izostaje a oba pokreta mogu puno toga da nauče jedan od drugog.

Permakultura i odrast nazivi su za dva pokreta čije su temeljne ideje razvijene 70-ih godina prošlog stoljeća, u doba kada je sve više znanstvenih dokaza ukazivalo na pogubne posljedice neograničenog rasta i ljudskog uništavanja okoliša. Oba su pokreta zapravo reakcija na te spoznaje, a zagovaraju radikalnu i na etici zasnovanu promjenu paradigme — napuštanje globalno dominantne kulture prekomjerne potrošnje uz prelazak na sistemski pristup održivosti i obnavljanju kako društva, tako i okoliša.

Iako su isprva oba pokreta kultivirana unutar akademskog konteksta, u pokretu odrasta pažnja je posvećena razmatranju društvene sfere — uključujući politiku, ekonomiju, ravnotežu između poslovnog i osobnog života te društvene strukture — dok se permakultura tradicionalno više usmjeravala na ekološku sferu, posebno na ljudska naselja i sustave za uzgoj hrane. U ovom članku želim ukazati kako bi razmjena znanja i neke strategije za prijenos znanja između permakulture i odrasta mogle biti od koristi za oba pokreta. Argument u prilog tog pristupa je uvid da se najzanimljiviji i najviše raznoliki elementi nekog sustava nalaze na njegovim rubovima, tj. na područjima u kojima se jedan sustav, zajednica ili način razmišljanja preklapa s nekim drugim.

Obzirom na moje obrazovanje o permakulturi i odrastu, kako akademsko tako i iskustveno, meni je bilo očito da su ova dva pokreta — nastala na dva suprotna pola našeg planeta i zatim u određenoj mjeri proširena globalno— zapravo vrlo komplementarna. Općenito imam osjećaj da će međusobni utjecaj, te razmjena znanja i resursa između ova dva pokreta bez sumnje biti od koristi.

U nastavku dajem kratki pregled razvoja oba pokreta i konteksta u kojem su se razvijali, a zatim razmatram kako bi odrast mogao pomoći permakulturi i obrnuto. U zaključku razmatram kako bi takve suradnje mogle izgledati.

Ukratko o nastanku oba pokreta

Permakulturu su 70-ih godina prošlog stoljeća osmislili Australci Bill Mollison i njegov student David Holmgren. Pojam “permakultura” isprva se koristio kao kombinacija riječi “permanentna” i “agrikultura”, no kasnije je to prešlo u “permanentna” i “kultura”, obzirom da su kulturni i društveni aspekti postajali sve relevantniji u dizajniranju permakulturnih projekata.

Permakultura je u početku bila odgovor na razaranje okoliša i društva zbog posljedica globaliziranog kapitalističkog društveno-ekonomskog sustava, na što su Holmgren i Mollison ukazivali u poljoprivrednim metodama tog vremena na Tasmaniji. Permakultura je bila pokušaj da se tim problemima pristupi u kontekstu proizvodnje hrane i materijalnih dobara. Dijelom je bila inspirirana i knjigom ‘Revolucija jedne slamke: uvod u prirodno poljodjelstvo’ Japanca Masonobu Fukuoke, jednog od pionira ekološke poljoprivrede.

Permakultura se temelji na etičkim načelima brige o ljudima, brige o planetu te na trećem etičkom načelu koje je poznato pod raznim nazivima: ‘pravedna raspodjela viškova’, ‘vraćanje viškova ljudima i planetu’, ‘briga o budućnosti’, odnosno ‘skrbnički proces i uzajamnost’. To se načelo zasniva na ideji da ne treba uzimati, tj. trošiti više od vlastitih stvarnih potreba, te na ideji da sustave za zadovoljavanje potreba ljudi treba dizajnirati tako da omoguće pravednu raspodjelu dobara u vremenu i prostoru.

Temeljne postavke permakulturnog razmišljanja dolaze iz tradicionalnih i domorodačkih kultura koje okoliš i ljude doživljavaju kao međusobno povezane, dok njihova interakcija s krajobrazom odražava sistemsko razumijevanje prirode. Permakultura također daje doprinos suvremenim inovacijama u području prirodne gradnje, obrazovanja, dizajniranja osobnih i kulturnih sustava, te oblikovanja krajobraza u gradskim i prigradskim područjima.

Početak pokreta odrasta, izvorno nazvanim décroissance na francuskom, djelomično se preklapa s objavljivanjem studije Rimskog kluba ‘Granice rasta’ 1972. godine, što ga je sa suradnicima napisala i priredila Donella Meadows. Ta je studija potaknula rasprave intelektualaca, među kojima je bio i Nicholas Georgescu-Roegen. On je zapamćen po razradi temeljnih ideja pokreta o tome kako se na razini društva nositi s globalnim sustavom utemeljnim na ideji “rasta po svaku cijenu”, što nas sve skupa vodi u narušavanje planetarnih granica te kolaps ekosustava i društava.

U desetljećima koja su uslijedila pokret odrasta konkretizirao se u Francuskoj, proširio Europom te Sjevernom i Južnom Amerikom. Početkom ovog stoljeća održan je niz međunarodnih konferencija, nastalo je nekoliko istraživačkih središta i demonstracijskih projekata. U srži etike odrasta ideja je društvene i ekonomske solidarnosti uz svjesno smanjivanje proizvodnje i potrošnje globalog Sjevera, te usmjeravanje na ponovnu lokalizaciju i konvivijalnost u zadovoljavanju potreba zajednica. Odrast se uz to temelji na razumijevanju da ekološko i društveno nije moguće razdvajati, pri čemu se promoviranje ideje “dobrog života za sve” nužno usmjerava i na očuvanje ekosustava kojeg su ljudska bića integralni element.

Šta permakultura može da nauči od odrasta

Kako permakultura, tako i odrast polaze od ideje da je jedini ispravan način za oblikovanje ljudskih staništa te sustava za njihovo održavanje zapravo primjena sistemskog razmišljanja u kojem nema odvojenosti između društvenog i ekološkog. Pri tome su literatura o permakulturi i permakulturni demonstracijski posjedi odigrali pionirsku ulogu u području ekološkog dizajniranja sustava. Primjerice, na javnim i privatnim zemljištima širom svijeta mogu se naći tzv. šume hrane stare nekoliko desetljeća; postoje male, srednje dugačke i enciklopedijske knjige o dizajniranju krajobraza u kojima resursi kruže i čuvaju se, dok istovremeno proizvode obilje nutritivno vrijednih namirnica, korisnih materijala i vode, te pružaju stanište kako ljudskim tako i ne-ljudskim stanovnicima.

Permakultura se usmjerava na proces dizajniranja, odnosno oblikovanja ili projektiranja, u kojem se posebna pažnja posvećuje vezama između elemenata u sustavu, ne toliko samim elementima. Stoga se permakulturni dizajni, odnosno projekti, uvijek prilagođavaju specifičnostima terena i okruženja kako bi uključili ono što već tamo postoji, uzimajući pri tome u obzir potrebe budućih generacija (Sette, 2018.). Smatram da bi za literaturu i demonstracijske projekte odrasta bilo vrlo korisno uzeti u obzir mudrost ekološkog dizajniranja koja postoji u permakulturi, jer to je znanje koje nudi vrijedne resurse pri dizajniranju projekata.

Drugo, mišljenja sam da je literatura o odrastu, koja uglavnom nastaje u akademskom kontekstu te je pisana kompleksnim akademskim jezikom i rječnikom, zapravo nedostupna jako velikom broju ljudi. Iako su ideje odrasta — poput smanjenja ekonomske proizvodnje, konvivijalnosti, dobrovoljne jednostavnosti i drugih — sasvim jednostavne i zdravorazumske, one su na neki način “zatvorene” u taj akademski kontekst pa ih razmatraju uglavnom znanstvenici. To je šteta, jer to su ideje prema kojima je promjenu moguće ostvariti jedino kroz njihovu primjenu među najširim slojevima stanovništva.

Permakultura je, baš kao i odrast, početke imala u akademskoj i intelektualnoj sferi, no zatim je — možda zbog veće usmjerenosti na dizajniranje krajobraza — većina literature i tečajeva bila prilagođena laicima koji u pravilu ne zalaze u te sfere. To znači da je jezik korišten u većini tekstova o permakulturi koji su objavljeni nakon enciklopedijskog priručnika Permaculture: A Designer’s Manual (Mollison, 1988.) bio puno pristupačniji osobama kojima bi akademski jezik bio prepreka.

Iako postoje neka sporenja o cjenovnoj dostupnosti, posebno u Sjevernoj Americi, tečajevi permakulturnog dizajniranja nude se osobama različite dobi i obrazovanja, a imaju standardizirani 72-satni sadržaj kojim se dobiva duboki uvid u permakulturni način gledanja na svijet. Zbog pristupačnosti jezika, te zbog široke dostupnosti standarnog tečaja kako uživo, tako i u raznim online formatima, zainteresiranima je lakše pokrenuti vlastite premakulturne grupe, udruge i projekte. To bi mogao biti razlog koji je permakulturi omogućio veće širenje nego odrastu, kako u Europi tako i u Amerikama.

Ako bi pokret odrasta prihvatio preklapanje s permakulturom te počeo nuditi literaturu i programe koji bi bili pristupačni i zanimljivi osobama izvan akademskih krugova, onda bi se temeljne ideje odrasta mogle više i brže širiti.

Šta odrast može da usvoji iz permakulture

Vjerujem da je upravo sada pravi trenutak da permakultura bude inspirirana pokretom odrasta. Kao što sam već navela, permakultura je ostvarila veliki napredak u određivanju pristupa ekološkom dizajniranju krajobraza, no područje društvene permakulture je još uvijek relativno novo i upravo se istražuje i oblikuje (primjerice, u časopisu Permaculture Women Magazine).

Prema mojem uvidu, društveni aspekti koji se spominju u postojećoj literaturi o permakulturi i na tečajevima ne idu dovoljno duboko u razumijevanje pozadine društvenih problema, te često izbjegavaju činjenicu da je pristup hrani i dobrima očito političko pitanje. Na primjer, ne proučavaju niti podučavaju detaljnije o kompleksnim temema kao što su globalizirana trgovina, privilegije, diskriminacija, aktivizam i otpor, te jednakost pristupa dobrima, iako se to sve odnosi i na naš način interakcije s krajobrazom.

Jedna od prednosti odrasta je prepoznavanje i priznavanje da je pristup dobrima izravno povezan s odnosima moći u društvu, te da se na te odnose treba utjecati kako bi ih se mijenjalo. Stoga u odrastu postoji kritika ideje održivog razvoja u kojem se nameće vjerovanje da će zapadnjački način razvoja dovesti do globalnog napretka (Kothari et. al 2014, Schneider et. al 2010). Upravo bi taj utjecaj odrasta bio vrijedan za permakulturu jer bi mogao produbiti i zaokružiti temeljne ideje iz literature, koncepata i demonstracijskih projekata u permakulturi.

Čini mi se da je upravo brzo širenje permakulture tijekom posljednjih desetljeća dovelo do pomodnosti pojma “permakultura.” Ponekad se etiketa “permakultura” lijepi na projekte i ideje koji su naizgled u redu i atraktivni, no koji se iz temelja ne pridržavaju permakulturne etike i načela. Kao osoba koja je posljednjih desetak godina aktivno uključena u permakulturni pokret, iz prve ruke sam doživjela projekte u kojima se domorodačke prakse diskreditiraju ili trivijaliziraju, nudi pojednostavljeno i redukcionističko razmišljanje kao recept za rješavanje globalne krize, ignorira aktiviste koji se bave sličnim ciljevima kao i permakultura, te nastavlja rodna, rasna ili klasna diskriminacija.

Ne vjerujem da su ovakvi ishodi nužno namjeravani; prije bih rekla da se tu radi o nedovoljno dubokom razumijevanju društvenih kompleksnosti koje imaju sjecište u permakulturnim projektima. Literatura o odrastu ima zaokružene ideje o ekonomiji, distribuciji dobara, infrastrukturi, jednakosti, konvivijalnosti, solidarnosti s pokretom za okolišnu pravdu i demokratskim praksama (Martinez-Allier 2012, Schneider et. al. 2010, Schneider 2010, Perkins 2010). Ukratko, da je pristupačniji, odrast bi mogao dati znanstvenu podlogu, dubinu i pojmovnik za istraživanje društvenog konteksta u permakulturi.

Rasprava i zaključak

Ako ova dva pokreta mogu toliko puno ponuditi jedan drugome, kako bi moglo izgledati preklapanje odrasta i permakulture? Za početak, pripadnici oba pokreta trebali bi se upustiti u smisleni dijalog, možda na nekoj zajedničkoj konferenciji ili samitu na kojem bi se ideje i projekte moglo prezentirati i sagledavati kroz leće oba pokreta. Suradnje i razmjene znanja mogle bi tako nastati organski, možda u obliku Open Space ili World Café konferencija, radionica i rasprava.

Suradnja između permakulture i odrasta mogla bi biti vrlo raznolika; na primjer:

Osnovni tečaj koji kombinira odrast i permakulturu, no zanimljiv i dostupan osobama unutar i izvan akademske zajednice

Demonstracijski projekti u kojima se od samog početka temeljne postavke odrasta razvijaju kroz permakulturni dizajn

Poglavlja o odrastu uključena u literaturu o permakulturi i obrnuto

Zajednički mediji (npr. na YouTube-u, časopisi)

Upozoravam da bi valjalo izbjeći površnu suradnju, jer bi to moglo dovesti do zadovoljavanja forme bez dubljeg upuštanja u ono što nudi znanje koje postoji u oba pokreta. Na primjer, projekt u kontektstu odrasta u kojem se napravi biljna spirala ili polikulturna gredica, pa se to proglasi projektom odrasta i permakulture. Suradnju, kao što sam gore spomenula, treba ostvariti na temeljnoj razini, što znači da bi suradnici trebali biti dobro upućeni u oba pokreta.

Neke od kritika adresiranih na oba pokreta, poput potrebe za većom interakcijom s feminizmom te pitanjima roda i inkluzivnosti (Dengler and Strunk 2017, Laura Ann B. 2018.) mogle bi poslužiti za stvaranje dodatnih premosnica preko kojih bi se mogle voditi ovakve važne rasprave.

Uz sve te sličnosti između pokreta odrasta i permakulture, od njihova nastanka, preko temeljne etike pa do sistemske perspektive, teško je vjerovati da već nije bilo velikog međusobnog utjecaja.

Ukratko, vjerujem da oba pokreta mogu imati koristi jedan od drugoga, i to prvenstvo u zaokruživanju vlastitih temeljnih postavki i znanja, a potom i u izbjegavanju klopke u koju su upali konvencionalni pokreti za održivost — a to su nedostupnost te zanemarivanje pitanja privilegija i moći (Argüelles 2017, Bardos 2016).

Lucie Bardos,

Prevod Nenad Maljković,

Fotografija: Predrag Momčilović

Izvorno objavljeno na degrowth.info. , prevedena verzija orginalno je objavljenja na portalu Medium 

___________________________________________________________________________________________

Referentna literatura

Argüelles, Lucía, Isabelle Anguelovski, and Elizabeth Dinnie. “Power and privilege in alternative civic practices: Examining imaginaries of change and embedded rationalities in community economies.” Geoforum 86 (2017): 30–41.

Kothari, Ashish, Federico Demaria, and Alberto Acosta. “Buen Vivir, degrowth and ecological Swaraj: Alternatives to sustainable development and the green economy.” Development 57, no. 3–4 (2014): 362–375.

Schneider, François, Giorgos Kallis, and Joan Martinez-Alier. “Crisis or opportunity? Economic degrowth for social equity and ecological sustainability. Introduction to this special issue.” Journal of cleaner production18, no. 6 (2010): 511–518.

Schneider, François. “Degrowth of production and consumption capacities for social justice, wellbeing and ecological sustainability.” In Proceedings of the Second Degrowth Conference, Barcelona. 2010.