Dometi čiste energije

33517193548_339d856693_kUkoliko se nastavi dosadašnji trend rasta potrošnje energije, moguće je da ni obnovljivi izvori energije neće moći da proizvedu dovoljno energije na održivi način. Za proizvodnju opreme za obnovljive izvore energije potrebni su resursi čijom se ekstrakcijom zagađuje životna sredina, dok je njihova količina ograničena.

Ne bude li svijet oprezan, obnovljivi izvori energije mogli bi postati jednako štetni kao i fosilna goriva” smatra Jason Hickel u tekstu o ograničenjima čiste energije objavljenom na web-portalu poznatog američkog magazina Foreign Policy. Hickel naglašava kako je nužno New Green Deal programe ne shvaćati kao priliku za daljnje inzistiranje na ekonomskom rastu. Logika takvog argumenta glasi: jednom kada se u potpunosti riješimo prljavih goriva, nema nikakvog razloga da se gospodarski rast ikada više zaustavi.

Takva logika je dakako pogrešna, kao što i Hickel ističe analizirajući sirovine potrebne za potpuni prijelaz cijelog čovječanstva na OIE. On naglašava da je i čista energija zapravo prljava, i to zbog infrastrukture koja nam je potrebna da bismo naučili žeti energiju iz obnovljivih izvora poput sunca, mora, vjetra, zemlje i sl. Resurse za izgradnju postrojenja za prikupljanje “čiste” energije zapravo također dobivamo na prljav način – iskapanjem minerala, rijetkih i plemenitih elemenata i slično. I upravo u tom postupku vađenja ruda iz zemlje leži najveća ekološka i socijalna cijena “čiste energije”. Hickel smatra kako je jedina prava čista energija zapravo redukcija upotrebe energije općenito. Znanstvenici naime smatraju da je globalni rast potrošnje energije globalno neodrživ. Kako bi to dokazao, Hickel daje pregled resursa potrebnih za prelazak cijelog čovječanstva na obnovljive izvore, i posebno ističe socijalne, političke i kolonijalne posljedice ekstrakcije potrebnih resursa koji se u glavnom nalaze na globalnom jugu.

Hickel se poziva na izvještaj Svjetske banke iz 2017. koja je obradila upravo ovo pitanje. Njegova analiza počinje procjenom da će do 2050. godine za napajanje svijeta strujom iz sunca i vjetra biti potrebno 14 terabajta snage. Za proizvesti 14 terabajta struje iz OI, potrebno je 34 milijuna metričkih tona bakra, 40 milijuna tona olova, 50 milijuna tona cinka, 162 milijune tona aluminija i minimalno 4.8 milijardi tona željeza. Takve potrebe značit će nova i opsežna iskapanja resursa, i upravo je u tome problem. No, rijetki elementi i metali su još veći problem. Primjerice, proizvodnja neodimija (Nd, atomski broj 60) jednog od najvažnijih elemenata za izgradnju vjetroturbina morala bi porasti za 35 posto, a Hickel ističe da svjetska banka očekuje i udvostručenje tog broja. Isto vrijedi i za srebro, materijal kritičan za proizvodnju solarnih panela. Očekuje se da bi ekstrakcija srebra mogla porasti od 38 do 105 posto. Situacija je još gora s indijem (Indij, In, 49), također rijetkim elementom potrebnim za proizvodnju solarne tehnologije. Proizvodnja indija bi se do sredine stoljeća mogla utrostručiti, ili porasti još više, za vrtoglavih 920 posto. No, tu je još dakako i nezaobilazan litij za punjive baterije koje dolaze u svim pametnim uređajima. Litija će nam biti potrebno oko 40 milijuna tona, što je porast od jedva zamislivih 2700 posto u odnosu na sadašnje razine ekstrakcije.

Odbacivanje dogme ekonomskog rasta

Sve to odnosi se samo na struju. Hickel još donosi podatke o vozilima, odnosno o prometu. Ako bi se zaista zamijenilo globalnu flotu od 2 milijarde vozila električnim automobilima, globalna godišnja proizvodnja neodimija i disprozija (Dy, 66) morala bi narasti za 70 posto, godišnja proizvodnja kopra morala bi se udvostručiti, a kobalt bi morao porasti za faktor 4 i to na godišnjoj razini, svake godine od sada pa do 2050. Problem nije, kako ističe Hickel u tome što će Zemlja ostati bez ključnih minerala, iako je i to svakako opcija. Trenutno je primarni problem postojeća kriza pretjerane ekstrakcije sirovina. Rudarenje rijetkih elemenata već je sada jedan od najvažnijih faktora krčenja šuma, kolapsa ekosustava i biodiverziteta diljem svijeta. Prema procjenama ekologa, trenutna globalna ekstrapolacija materijala iz zemljine kore prekoračuje potrebe održivog razvoja za čak 82 posto.

Procesi ekstrakcije i čišćenja ovih materijala su izrazito socijalno i ekološki štetni. Također, za čišćenje i elektrolize ovih elemenata uglavnom se troši eksponencijalna količina vode, koja nakon procesa postaje izrazito toksična te se ne pročišćena, ili djelomično pročišćena pušta natrag u okoliš gdje izaziva pomore životinjskih i biljnih vrsta. Samo za proizvodnju jedne tone litija, potrebno je 500.000 galona vode (1 galon = 3,78 litara vode) odnosno gotovo 1.890.000 vode. Iskapanje litija ubija ekosustave od Nevade, preko Čilea i Argentine, do Tibeta. Hickel zaključuje kako smo s iskapanjem litija tek počeli i već imamo industrijsku krizu.

Pritom sve ove brojke odražavaju trenutnu industrijsku proizvodnju, bez uračunatog ekonomskog rasta, i tu se tek pokazuju razmjeri neodrživosti kapitalističke ekonomije utemeljene na konzumaciji. Hickel dio rješenja vidi u cirkularnoj ekonomiji – odnosno u potpunom recikliranju svih ovih materijala. Dio rješenja također leži i u rudarenju asteroida, ali i nuklearnoj fuziji. No, to je daleka budućnost. Do tada je nužno odustati od dogme ekonomskog rasta, priznati razlike globalnog sjevera i juga, što znači reducirati energetsku potrošnju i smanjiti iracionalnu potrošnju sjevera (zabraniti programirane kvarove i kratke planirane rokove do izlišnosti proizvoda) i ubrzati razvoj čistih industrija na globalnom jugu. No, također znači i promjenu životnog stila – prelazak na javni prijevoz umjesto prekomjerne količine osobnih automobila na cestama.

Drugim riječima, došli smo do toga da moramo početi mijenjati i svoje životne stilove. To zapravo znači da već sada, 2020. godine nismo uspjeli spasiti planet. Ali još nije kasno.

Andrea Milat

Fotografija: Mike Gifford

Tekst je orginalno objavljen na regionalnom portalu Bilten